office

Dnevnik jednog sanjara

Život nije ono što se događa…

By  | 

I
Trenutno posmatram zalazak beskrajne Sunčeve svjetlosti, sa najvisočije terase jednog predivnog apartmana sa pogledom na savršenstvo prirode, kakvo imamo samo mi u Crnoj Gori. I pišem ovu priču iz ugla žene, Crnogorke, ponosne na ono što jeste i na svoj dom. Lijepo je ođe, u Bokokotorskom zalivu, osjećam se nekako kao u majčinom zagrljaju, a okružuju me samo ljudi koje volim.
Praktikujem zamišljati da sam turista u svojoj državi i da po prvi put vidim neke znamenitosti i prirodne ljepote, jer što bih se manje divila onome što imam u odnosu na ono što nemam? Mi mali ljudi nekad oćemo više, a da nijesmo svjesni toga koliko malo dajemo.

To bogatstvo doživljaja i osjećaj da sam u sadašnjem trenutku i istinski srećna uz ljude koje volim su me podsjetili na to koliko trebam biti zahvalna na izobilju u kom živim.

Neko mi je davno rekao da život nije ono što se događa, već kako mi gledamo na to što se događa i shvatih da trebam nastaviti da vam pišem, jer je u meni oživjela priča o jednoj ženi, ljubavi i borbi.
Ne pišem sa namjerom da u vama gradim sopstvenu sliku o sebi, jer nije to baš neka stabilna “građevina” kad je u drugome gradiš, već da bih vas podstakla da vjerujete u sebe i svoje snove.

Pisaću vam od danas o ženi koja je učena da radi onako kako drugi žele i zapovijede. Vjerujem da je to većini mladih žena, XXI vijeka, suludo – ali je ideja ove žene da digne ruke od svega toga bila više nego hrabar potez, koji će kasnije imati veliki uticaj i na živote ljudi oko nje.

Ne tako davno, neke 1997. ili 1998. godine je žena u svojimdvadesetim – najboljim godinama, neostvarenih snova, slomljene iluzije o porodici i sreći, sa starim torbama u jednoj ruci i djetetom u drugoj krenula u nepoznatom pravcu. Nije bilo one podrške da je ispravnu odluku donijela, da će joj neko pomoći na početku ili je bar posavjetovati kako da stvori nešto sebi i djetetu. Tamo odakle je jednom samo svojom voljom, uz uzaludne molbe da ne ide, otišla da gradi svoju porodicu, više se nije željela vratiti. Od snova o vječnoj ljubavi, porodici i sreći nije ostalo mnogo, izuzev kenjkavog, malog stvorenja, koje je zavisilo od nje.

Učili su je da treba biti pokorna i poslušna žena i još kojekakvim zabludama. Učili su je da treba misliti o drugima, pa o sebi. Da treba trpjeti, da ljubav boli i povrijeđuje. Nije ni imala kad vidjeti život drugačije… Svemu je dotadašnji život učio i ničemu je nije naučio, dok na svojoj koži nije osjetila šta znači živjeti u neskladu sa sopstvenom dušom. Dugo joj je trebalo da to shvati, ali ne toliko dugo da bi je izgubila, već naprotiv.

Nakon godina koje je provela u neskladu sa onim što jeste, čvrsto vezana za iluziju platonske ljubavi, uoči jednog Božića, kad se ljudi mire i sastaju, kad se izgubljene duše pronalaze i u toploti porodičnog doma dijele ljubav i slatke darove – ta hrabra žena, hiljadu puta povrijeđena i osujećena je sa izdrljanim koferom, u koji je moglo stati tek nešto malo robice malog i ranjivog bića, koje je u drugoj ruci držala, krenula da traži svoju sreću…

Haljina koju sam nosila za ovo predivno fotografisanje je “Desire” haljina iz kolekcije za proljeće/ljeto, mog modnog brenda TO BE.
Posjetite profile:

TO BE brend
Instagram: to_be_design
Facebook: To Be

Fotografi

Instagram:
1. dariamarienko
2. holdthatpose

Autor: Tijana Kosić

You must be logged in to post a comment Login