office

Dnevnik jednog sanjara

Izvini što se ne izvinjavam!?

By  | 

Dugo nisam pisala, jer jun mi teško pada. Podsjeća me na sve one dane koji su mogli biti duži i veseliji – a nisu. Na sve dane koje smo možda ja i moje drugo ja (onaj boem nad svim boemima, o kom sam vam i ranije pisala) mogli provesti u harmoniji, razgovarajući o svemu nebitnom, zaboravljajući na bitno i radujući se životu što nas je spojio na tako čudan način.
Pisala sam vam prošle godine, baš negdje u ovo vrijeme “Rekvijem za skitnicu” i ako se neki na prvi pogled slučajni prolaznik sretne sa ovim riječima, ništa mu neće biti jasno, dok ne potraži…

Uz pretpostavku da ste našli odgovor na ovaj povod za pisanje, pisaću dalje. Mada će me sad kritikovati i svi moji razumni savjetnici za opstanak ovog skromnog bloga na internetu, jer idem previše lično, previše opširno, gubim dosljednost i ne mogu da vas zainteresujem. Izvinite, ali to sam ja!

Istina je da se ja ne izvinjavam. Volim to što jesam i što je moje drugo ja učinilo da toliko ličim na njega, svakim danom sve više, toliko da je njegova slika nestvarno živa i opipljiva. Često kažu da sam neosjetljiv lik, da ne marim za tradiciju, održavanje porodičnih vrijednosti i da nisam baš prilagodljiva onoj opštepoznatoj kod nas u Crnoj Gori – slušaj najstarijeg, on najbolje zna.
Ali vodi me emocija, volim da osjetim ljude sa kojima provodim vrijeme, da to bude moj odabir i da svaka greška bude moja. To sam ja.

Samo dvoje ljudi na ovom svijetu nisam imala mogućnost da biram, ali jesam sreću da ih imam i zato mi teško pada osjećaj da našem začaranom trouglu nedostaje osnova. Kada izgubite osnovu on polako postaje začarani krug iz kog je teško izaći, a ja to i ne želim. On se tako snažno tetura niz padinu i pravi zalet za nove visine, da ga nekad i ne stignem ispratiti, pa se uspijehu radujem sa zakašnjenjem. A uspijeh svi lako vide, jer ko će gledati dolje, dok se valjate u blatu?!

I čudili bi se ljudi, što sam glave dignute gore iznad svih, baš onda kad sam najdublje gurnuta u blato, a ne znaju da samo tako mogu do vazduha doći. Pa ponovo rušim tradiciju i sve one običaje što je neka dokona baka davno smislila, da bi se slučajni prolaznici mojim životom divili mojoj vjeri u sve ono što za mene ne postoji. Ja ću se moliti uspomeni, nikad kamenu. Ja ću postojati, nikad samo živjeti. Osjećati ljude, pa tek onda voljeti.

U ovim junskim danima, koji šutiraju moj krug na sve strane, dok se borim da postojim između juče, danas i onoga što me čeka sjutra… odlučila sam da zakoračim ka šumi svog djetinjstva, u pratnji dva sjajna fotografa ( Daria i Marko), u čijem oku se krije moć da uoče ono što malo ko može i na tren postanu dio mog svijeta, koji kao da čuvam samo za sebe, a već je i suviše postao dio svake nikšićke ulice i kutka u koji smo ja ili moje drugo ja nekada zašli.
I ostaću mali vrabac, na nikšićkoj ulici, dok gospođe laste odlaze na Jug, jer znam da neću biti usamljena i da je mom krugu suđeno da postane najstabilniji kvadrat, koji će iko ikada vidjeti. Zato volim ovaj grad, jer u meni budi uspomene, nekad čak i ljepše od minule stvarnosti.

Haljina koju sam nosila za ovo predivno fotografisanje je “Garden” haljina iz kolekcije za proljeće/ljeto, mog modnog brenda TO BE.
Posjetite profile:

TO BE brend
Instagram: to_be_design
Facebook: To Be

Fotografi

Instagram:
1. dariamarienko
2. holdthatpose

You must be logged in to post a comment Login