office

Dnevnik jednog sanjara

Da li je sudbina promjenjiva kao vrijeme?

By  | 

III

Nekad je dobro ne prihvatiti sudbinu, vjerovati da je promjenjiva – kao kad vam meteorolog kaže da će sjutra dan biti sa teškim padavinama a vi ugledate Sunce.

Znam… nije lako, znam i da nije za svakog, ali budi neko ko će se usuditi da vjeruje u život kakav želi. Želja će te odvesti gdje treba da budeš.
Zato imam želju da ti i dalje pišem o jednom životu i ženi koja se nije pomirila sa svojom sudbinom, jer vjerujem da će priča doći i do one žene koja još uvijek nije sigurna u sebe i mogućnost da sama bira i oblikuju svoj život.

Kao žena, vjerujem da je u prirodi žene da podrži i pomogne drugu ženu, jer samo tako treba da bude, zato će biti potrebno da ovu priču zarotiram do nekih događaja, koji su se odigrali daleko prije rođenja djeteta koje je raslo u najvećoj ljubavi i životnoj borbi.

————————————————————————————————————————————————————————

Duboke Leviske 501 pripijene uz vitko i izvajano tijelo žene u dvadesetim godinama, opisivale su njen karakter bolje od bilo čega. Vjera je bila od onih žena koje Bog obdari vanvremenskom ljepotom: bujnom i dugom kosom koja se niz luk njenih leđa spušta poput planinskih šarki, spremna da svojim mirisom opije svakog prolaznika, strukom uskim kao tjesnac Verige koji daje čaroban i gotovo božanski oblik Bokokotorskom zalivu, kukovima koji se njišu korzom kao proljećni povjetarac i dugim vitkim nogama poput lijepih i treperavih breza.
Na usni je ponosno nosila ožiljak adrenalinske vožnje prvim biciklom koji je dobila, jer čuveni Poni joj je pružao mogućnost da radi sve što želi, dok je život od malena stiskao i ograničavao, kao da je kažnjava za velikodušnu ljepotu koju je dobila kao jedini dar pri rođenju.
Gruboćom sa kojom su se Levisice pripijale uz njeno tijelo, pripijao se i život kakav nije željela. Na prvi pogled izazovan i lijep, dopadljiv svim slučajnim prolaznicima ali ne i njoj koja ga nosi na leđima, mada je Vjera i na tome bila zahvalna.

Uvijek dobro stilizovana u skladu sa trendovima koji su tek nekih 3 godine nakon što ih ona donese na male i trošne ulice svog grada počinjali da žive, prelazila je dugi put od kuće do posla, da bi zaradila za svoj prvi auto i mogla sebi priuštiti stvari koje želi, jer nije bila od onih koje podnose da joj drugi ostvaruju želje, mada nije se ni mogla navići na to, kao jedno od četvoro djece u porodici sa ne tako visokim primanjima.

Muškarci su joj stalno prilazili, do mjere koja joj je smetala i činila je nervoznom. Bilo je tu visokoškolovanih i učtivih mladića, onih koje je ulica podigla, lijepih, ružnih, džentlmena i “velikih” momaka sa početka devedesetih. Oni su dolazili do kućnog praga i mjesta na kojim se kretala i odlazili pognute glave, jer

Vjera nije tražila muškarca već miran i spokojan život, za razliku od onog koji je u rodnoj kući imala.

I na poslu je morala da se suočava sa pogledima i komentarima svojih udvarača, koji su tu dolazili samo zbog nje i za trenutak njene pažnje, ne shvatajući da njen fokus nije na njima. Neki su bili više a neki manje uporni, neki razumni a neki ne.

I da je mogla znati da će u časovničarskoj radionici u kojoj je radila susresti svoju sudbinu i na taj način zaustaviti vrijeme i životne snove, bježala bi glavom bez obzira…


Autor: Tijana Kosić

You must be logged in to post a comment Login